Prirodna baština
GEOLOGIJA

KRŠ
Dojmljiv kontrast škrtog, naizgled polupustinjskog i negostoljubivog kopna s jedne strane, te biološki i geomorfološki vrlo raznolikog i bogatog podmorja s druge strane, jedna je od temeljnih odlika ovog prostora.

Uzroke ovakvog kontrasta treba tražiti prije svega u fenomenu zvanom "krš", a koji je bez dvojbe jedan od najvrijednijih prirodnih resursa hrvatskog prostora uopće. U kornatskim karbonatnim stijenama (vapnenci i dolomiti), koje su - s dužim ili kraćim prekidima - već 65 milijuna godina izložene atmosferskom utjecaju i intenzivnim procesima okršavanja (korozija i erozija), možemo naći gotovo sve krške oblike kao i u ostalim dijelovima hrvatskog krškog prostora (špilje, jame, škrape itd.). Zbog neistraženosti, ili barem nedovoljne istraženosti, ovaj "ljuti" kornatski krš još uvijek u sebi krije brojne tajne - kako u geološkom, tako i u biološkom pogledu.

KRUNE
Čuvene kornatske "krune" (strmci ili litice) okrenute prema otvorenom moru, a koje karakteriziraju većinu vanjskih otoka u Pučinskom otočnom nizu, posebna su odlika i vrijednost ovog prostora.

Priča o nastanku "kruna" globalnog je karaktera. Zbog različitih procesa koji se zbivaju u Zemljinoj unutrašnjosti i golemih sila koje nastaju kao njihova posljedica, Afrička tektonska ploča se već milijunima godina pomiče prema istoku, sjeveroistoku i sjeveru i podvlači (subducira) pod Euroazijsku tektonsku ploču. Cijeli sredozemni prostor, a samim tim i jadranski i kornatski, leži upravo na ovoj seizmički aktivnoj zoni, u kojoj su se - kao posljedica - zbivala (i još uvijek se zbivaju) intenzivna boranja, rasjedanja i navlačenja Zemljine kore. Jedan od golemih rasjeda nastalih procesom subdukcije proteze se od istarskog poluotoka, pruža se sasvim blizu jugozapadnih rubova sjevernih hrvatskih otoka, te završava negdje među srednjedalmatinskim otocima. Ovaj rasjed najljepše se manifestira upravo u Kornatskim "krunama". Kornatske okomite litice zapravo predstavljaju paraklazu rasjeda po kojoj je došlo do kretanja susjednih blokova zemljine kore na ovim prostorima. Procesi korozije, erozije i abrazije samo su dodatno ukrasili ovu golemu plohu koja se na nekim mjestima u Kornatima okomito spušta i preko 90 metara u morske dubine ("krune" otoka Piskera i Rasip). Najviša "kruna" u Kornatima nalazi se na otoku Klobučar (82 m iznad nivoa mora), a najdua (iznad nivoa mora) na otoku Mana (1350 m).

GEOLOSKA POVIJEST STVARANJA TERENA
Različite paleontološke, sedimentološke i litološke karakteristike stijena koje nalazimo u Kornatima pričaju zanimljivu priču o evoluciji Zemlje kroz geološku prošlost.

Najstarije stijene koje nalazimo u Kornatima istaložene su u vrijeme mlađeg mezozoika, ili preciznije, u vrijeme prijelaza donje u gornju kredu, dakle prije nekih 100-tinjak milijuna godina. Ove stijene uglavnom su predstavljene dolomitima nastalim rekristalizacijom primarno istaloženih vapnenaca u zapadnom dijelu tadašnjeg plitkog, toplog i prozračnog Zemljinog oceana zvanog Tethys. Zbog rekristalizacije i uništavanja primarne strukture, u dolomitima nećemo naći gotovo nikakav fosilni sadržaj.

Iznad dolomita nalaze se gornjokredni vapnenci u kojima je, idući prema mlađim stijenama, sve manje dolomita. Vapnenci su uglavnom istaloženi u plitkom, prozračnom i toplom moru, ali u njima se ipak primjećuje i povremeno produbljavanje sedimentacijskog bazena u kojima su stvarani. Od fosila, prevladavaju školjkasi iz skupine hondrodonta (u starijim krednim naslagama) i brojni rudisti (u mlađim krednim naslagama).

Završetkom krede (i mezozoika) prije nekih 65 milijuna godina, zbog unutarnjih Zemljinih sila i procesa podvlačenja (subdukcije) Afričke ploče pod Euroazijsku, prostor današnjih Kornata se borao, rasjedao i navlačio. Zbog tih tektonskih procesa morsko dno je izronilo i tada se bilježe prvi procesi okršavanja kornatskih karbonata. Kopnena faza je trajala relativno kratko, pa je već u paleogenu (početak kenozoika) nastupio novi prodor mora na ove terene i to u obliku većih ili manjih, otvorenijih ili zatvorenijih bazena u kojima su od organizama kao biološkog i sedimentacijskog materijala dominirale foraminifere (jednostanični organizmi s vapnenačkom ljusturom). Foraminifere su dale praktički sav građevinski materijal za vapnence iz tog vremena koje danas nalazimo na nekoliko mjesta u području Kornatskih otoka (Lavsa, Gustac, Ravni Zakan, Kurba Vela, Kornat).

Daljnje tektonski uvjetovano produbljavanje dijelova sedimentacijskog bazena rezultiralo je taloženjem fliskih naslaga, koje u Kornatima nalazimo samo u podrucju uvale Gujak na otoku Kornatu. Krajem eocena (srednji dio paleogena), kornatski prostor je potpuno izronio.

Vrlo značajan geoloski događaj u ovim prostorima zbio se relativno nedavno, tijekom posljednjih ledenih doba. Naime, za vrijeme zadnje glacijacije (würm) – prije 15-tak tisuća godina – nivo mora je bio za preko 120 m niži nego danas (zbog goleme količine vode zarobljene na Zemljinim polarnim kapama). Lako je zaključiti da su Kornati tada bili sastavni dio kopna i da je Jadransko more dopiralo samo do Jabucke kotline, do polovice svog danasnjeg pružanja. Po završetku ledenog doba, nivo mora je naglo porastao i "potopio" Kornatski prostor. Sada iz mora vire samo vrhovi nekadašnjih brda.